"Zvjezdanog neba i ljudskih lica nikad se čovjek neće moći nagledati.Gledaš i gledaš i sve je viđeno a neznano,poznato a novo.Lice,to je cvijet na toj biljci,koja se zove čovjek.Cvijet koji se kreće,mijenja izraz od smijeha,zanosa i zamišljenosti ili do nepomičnosti mrtve prirode...
I dok gradove i predjele gledam kroz ...svoj doživljaj i kao dio sebe,moj obračun sa ljudskim licima nema kraja.U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta,sve pomisli i sva djela,sve želje i potrebe ljudske,sve mogućnosti čovjekove,sve što ga drži,truje i ubija...
Pojedinačno ili u povorkama,ljudska lica se javljaju preda mnom.Neka iskrsavaju nijemo,sama od sebe ili meni nepoznatim povodom,a neka se javljaju kao na ugovoren znak,riječ ili rečenicu koja ih prati..."
Ivo Andric